U
povodu izložbe
Ivana Radmana,
Zadar, 17. kolovoza, 2002, Samostan Sv. Frane,
18 sati.
Nitko do sada, a i neće nikada, sačiniti takvu definiciju
o umjetnosti koja bi zadovoljila sva gledališta i stajališta.
Neću ni ja, ali, uz ovu izložbu skrenuo bih pogled na
dvije stvari:
Umjetnik ne bi smio, naime, biti samo kakav kroničar i
drugo; umjetnik bi trebao buditi ljudska čuvstva. Ovo
dakako, u pomoć zove i riječ Zrenje, jer čovjek
putuje mudrosti, pa u pokojoj fazi svojega života ima
umjetnički izrijek i motrenje s visine svoje dobi. Nekoji
umjetnik, pače, ide ispred sebe, njegovo djelo korača
stvoreno očima ispred smisla same zadaće. Susreću se u
svjetlu kao izrezak života, kao temperament koji odlučuje
daljnje zrenje do okvira. Susreću se u motivu kao vlastiti
sud svoje vlastite zadaće. Kroz taj motiv umjetnik pokreće
svoju tvoridbenu snagu, mijenja stanja i čuvstva, vlastitim
ritmom rasklapa oči drugoga, budi u njemu moć prosudbe.
Zašto ovaj uvodnik? Ponajprije jer je oslonjen na djelo
ispred nas, na mlada umjetnika koji gotovo zreo putuje
u zrenje. A, evo što: Motiv Ivana Radmana je krajnje bizaran,
kamen i malo mora. I gdje on sebi zadaje zadaću? Njegov
kamen jest kamen, njegovo more jest more, ali i drugo,
nešto drukčija pjesma od pjesnika.
Njegov kamen je zdanje, a ne nekakva gromada koja straši
i strši, koja samo zauzima prostor. Njegov kamen je lijepo
izbrušen, arhitektonski čist signal i zov. Njegov kamen
je lijep kao slika. Naznačen grafitom ostaje bez svojih
bora i izbočina, postaje znak stabilnosti, izazovan kao
kakav momak u očišćenu travnjaku ili mirnu moru.
More mu je pak nesto najneobičnije što sam susreo u slikarstvu.
Čini se da ispred sebe na bijelu papiru imamo kakav algebarski
niz, ili u čipku zamotan kakav nečitljiv notni sistem
ili tek malo smežurane retke gotice ispod magličastog
stakla. Tako da gledaš i samo gledaš. A, slika i jest
stoga. Slikar, pak, mekom lirikom svojih vizura pjeva
pjesmu ljepoti prirode i snazi njezina Tvorca. Pa je tako
Radman petrificirao more, umirio ga, oduzeo mu valove
i prijetnju, nevere i proždrljivost i zaustavio ga kao
običan, miran uspavan znak u svjetlu, osim u jednoj slici
gdje ga je izorao i masno zasjenio ostavivši ga simplificirano
kao crnu slutnju ili ispriku za djelo svoje nestašne mladosti.
Susreli su se u 36 slika kamen, more i svjetlo s jednim
arhitektom i slikarom pa napravili izložbu u kojoj mlad
čovjek kroza svoja lirska uzbuđenja rješava zadaću i veliku
zagonetku nečega što se zove lijepo u prirodi koju sagradi
svemoćni arhitekt, Tvorac svega, koji je jednom mladiću
darovao talent, a koji ovaj uzvraća darom. Tako anticipira
svoju budućnost.
Čovjeka nema u slici, ali se slika kao tvorac.
prof. Marko Vasilj
Zadar 2002. |
