Poputbina za Ivana Radmana

Na svojim prvim izlagačkim koracima mladi Ivan Radman se predstavlja monokromnim crtežima na papiru, dakle u tehnici koja teži maksimalnoj jednostavnosti i prvotnosti. Izbor motiva također je krajnje siromašan i čedan; riječ je o krajolicima zavičajne regije, o prizorima gdje se stijene urušavaju u more, gdje se nabori obale preklapaju s ritmovima valova, gdje se pučina na obzorju grli s bezmjerjem neba. Datumi uz potpis potvrđuju kako su sva djela nastala u jednom dahu, u neposrednom odnosu s objektom, u izravnom bilježenju vizualnih i emotivnih dojmova poput nekoga dnevnika s boravka u dragome kraju.

Monokromno je skromno, ali reduktivno želi biti divno. Iza prividne nepretencioznosti krije se neosporna kontemplativna i meditativna sklonost, potreba da se iz viđenoga ekstrahira bit. Radmanovu potrebu za sažimanjem i upućenost prema čistoći moramo uspoređivati s franciskanskim ili zen-budističkim pristupom fenomenima prirode. Ali, upravo zbog svoje slikarske orjentacije, on pojavnost osjeća i tumači ponajprije u kategorijama svjetlosti i sjene, oblika i granice, punine i praznine, crnine i bjeline. S obzirom da se kao na priznati uzor poziva na Vaništin primjer jasno je da crtanje shvaća kao gonetanje nekog nutarnjeg sklada, pronicanje metafizičkog reda, uspostavljanje imanentnog sustava i strukture.

Primorski pejzaži iz Punta Skale kod Petrčana poslužili su Radmanu da ostvari organsku napetost linija i mrlja, da u delikatnoj konfrontaciji horizontala i vertikala isplete nekonvencionalnu mrežu gustih čvorova i širokih očica, da iz obilja podataka izvuče samo koordinate prostornih odrednica i mjesta svjetlosnih prelamanja. Razumije se, površina mora izaziva ujednačeniju reakciju ruke, reljef hridina potiče nervozniji duktus, naznake raslinja tvore grčevitije jezgre tamnine. U svakom slučaju može se reći da Radman ne teži ljepotnosti ili virtuozitetu crtačkog poteza, niti nekim scenografskim trikovima naglašava dubinu planova, već znalačkom akumulacijom odgovarajućih tonskih i grafičkih vrijednosti postiže punu ekspresivnost inače minimalnih intervencija u kadru.

Imao sam prilike vidjeti i Radmanove crteže na urbane, arhitektonske teme. Konstruktivnost i geometrizam predloška prisilio ga je na još suzdržaniji i objektivniji rukopis, na čisti dijalog neutralnoga sjenčenja i ostentativne bjeline-praznine. Imao sam prilike vidjeti i Radmanove crteže na urbane, arhitektonske teme. Konstruktivnost i geometrizam predloška prisilio ga je na još suzdržaniji i objektivniji rukopis, na čisti dijalog neutralnoga sjenčenja i ostentativne bjeline-praznine. Ta sposobnost izražavanja i u sasvim drugačijem morfološkom ključu ne niječe njegove predilekcije za jasnoću i bitnost, samo govori o mogućnosti dolaska do svojstvenosti s neke druge strane. Dapače, svjedoči o dobrom razumijevanju discipliniranih specifičnosti: kada koristi grafit naglašava ujednačenost sjaja, a kada se služi ugljenom više mu je do treperenja, vibriranja površine. Stanovitu sintezu tih istančanih polarizacija možda je pronašao u triptihu-ciklusu "Zvuk mora", nastalom po definitivnoj ekstrakciji iz nekih motiva mora kod Petrčana. Strogo crtovlje uz meko gradiranje slojeva sasvim je blizu apstrakciji, ali jos više, naslovom sugeriranoj - sinesteziji vizualnih i auditivnih ritmova, pa i dosegnutoj autonomiji znakova nekoga transcendirajućeg značenja.

Start Ivana Radmana nema ništa početničkoga, ostaje pitanje može li se nepretenciozno ići dalje i ne iznevjeriti dosegnutu čistoću.

akademik Tonko Maroević
Zagreb, 2002.