ivanradman.com
ENGLISH  HRVATSKI  DEUTSCH  ITALIANO
HOME  SLIKE  CRTEŽI  PORTRETI  FOTOGRAFIJA  OSVRT  E-SHOP  UMJETNIK  KONTAKT  
RIJEČ KRITIKE||

profesor Marko Vasilj, književnik
 
U povodu izložbe Ivana Radmana,
Zadar, 17. kolovoza, 2002, Samostan Sv. Frane, 18 sati.


Nitko do sada, a i neće nikada, sačiniti takvu definiciju o umjetnosti koja bi zadovoljila sva gledališta i stajališta. Neću ni ja, ali, uz ovu izložbu skrenuo bih pogled na dvije stvari:
Umjetnik ne bi smio, naime, biti samo kakav kroničar i drugo; umjetnik bi trebao buditi ljudska čuvstva. Ovo dakako, u pomoć zove i riječ Zrenje, jer čovjek putuje mudrosti, pa u pokojoj fazi svojega života ima umjetnički izrijek i motrenje s visine svoje dobi. Nekoji umjetnik, pače, ide ispred sebe, njegovo djelo korača stvoreno očima ispred smisla same zadaće. Susreću se u svjetlu kao izrezak života, kao temperament koji odlučuje daljnje zrenje do okvira. Susreću se u motivu kao vlastiti sud svoje vlastite zadaće. Kroz taj motiv umjetnik pokreće svoju tvoridbenu snagu, mijenja stanja i čuvstva, vlastitim ritmom rasklapa oči drugoga, budi u njemu moć prosudbe.

Zašto ovaj uvodnik? Ponajprije jer je oslonjen na djelo ispred nas, na mlada umjetnika koji gotovo zreo putuje u zrenje. A, evo što: Motiv Ivana Radmana je krajnje bizaran, kamen i malo mora. I gdje on sebi zadaje zadaću? Njegov kamen jest kamen, njegovo more jest more, ali i drugo, nešto drukčija pjesma od pjesnika.

Njegov kamen je zdanje, a ne nekakva gromada koja straši i strši, koja samo zauzima prostor. Njegov kamen je lijepo izbrušen, arhitektonski čist signal i zov. Njegov kamen je lijep kao slika. Naznačen grafitom ostaje bez svojih bora i izbočina, postaje znak stabilnosti, izazovan kao kakav momak u očišćenu travnjaku ili mirnu moru.

More mu je pak nesto najneobičnije što sam susreo u slikarstvu. Čini se da ispred sebe na bijelu papiru imamo kakav algebarski niz, ili u čipku zamotan kakav nečitljiv notni sistem ili tek malo smežurane retke gotice ispod magličastog stakla. Tako da gledaš i samo gledaš. A, slika i jest stoga. Slikar, pak, mekom lirikom svojih vizura pjeva pjesmu ljepoti prirode i snazi njezina Tvorca. Pa je tako Radman petrificirao more, umirio ga, oduzeo mu valove i prijetnju, nevere i proždrljivost i zaustavio ga kao običan, miran uspavan znak u svjetlu, osim u jednoj slici gdje ga je izorao i masno zasjenio ostavivši ga simplificirano kao crnu slutnju ili ispriku za djelo svoje nestašne mladosti.

Susreli su se u 36 slika kamen, more i svjetlo s jednim arhitektom i slikarom pa napravili izložbu u kojoj mlad čovjek kroza svoja lirska uzbuđenja rješava zadaću i veliku zagonetku nečega što se zove lijepo u prirodi koju sagradi svemoćni arhitekt, Tvorac svega, koji je jednom mladiću darovao talent, a koji ovaj uzvraća darom. Tako anticipira svoju budućnost.

Čovjeka nema u slici, ali se slika kao tvorac.

prof. Marko Vasilj
Zadar 2002.

Copyright © 2002 – Ivan Radman, All Rights Reserved.